Meso na stolu

Meso na stolu

Na svoju i vašu žalost sad ovo pišem, naravno kao još živ, dešava se i najboljim. Naime imadoh malo godina jedva spreman za more, švedjanke u kampu (bar švabice) a ja jadan dobih curu zvana AK47. Bilo je to druženje kao nikad do tad (mada mislim da bi bio prijatnije iznenadjen sa onim strankinjama, no nikad nije kasno), ona i ja, msm bila je to ljubav na prvi pogled, cak sam urezao na njenom rukohvatu „Iron Maiden“ čelična djevica ili bar ime benda, imalo je to sve smisla, msm nikog još nije ubila i tako to. Sve je to bilo ok dok smo bili u kasarni, samo je poneki obrok kasnio ponekad, no na liniji se sve promjenilo, da pojasnim, obroci u kasarni su bili normalni, a ovi ovamo lišeni svega ostalog sem ogromne količine vode. Mada moram priznati da to u kombinaciji sa tri dana starim vojničkim hljebom i nije toliko loše, bitno je da se jede. I sve je savršeno funkcionisalo do dana kada smo kutlačom (paljkom) našli komad mesa!!! Ovo je već bio izazov, sledeći dan smo se pripremili, dakle čovjek je to ručno morao provjeriti, morali smo da izaberemo jednog od tri (po toliko nas je bilo u rovu), Bobo je bio najveća picajzla, samim tim nije bilo čak ni drugog kandidata. Uglavnom smo mi njemu oprali hirurški desnu ruku i pustili ga da traži još tog mesa po manjerci, bilo je to strašno, ispekao je ruku, ništa više nije pronašao, čak ni bolovanje nije dobio. Podjelili smo onaj komad koji smo slučajno dobili. Sjetih se onog crtanog „Meso na stolu“.

Gdje je nestao svako

Nekada davno u davna pradavna vremena... Sada već počinjem i da zaboravljam normalne stvari, ah da u davna vremena postojali su ljudi, bila su to fina bića, bavili su se umjetnostima raznim, filozofijama, naukama, bili priznati i poznati što u svojim zemljama što diljem poznate nam planete.
Čak se sjetim onog veselog doba kada smo imali samo ploče, voljeli smo ih isto kao knjige, stripove, slike, da skratim volili smo ih kao misli i maštu.
Samo kad se sjetim prve knjige koju mi je sestra čitala, zvala se "Jan Bibijan na mjesecu", ja 4 godine a putujem svemirom, baš je bilo sjajno. Trebalo mi je još malo godina da porastem, pa da i sam krenem sa svojim zabavama. Bilo je tu svašta muzika, knjige, moda i sve bez veze, moram priznati da mi nije bilo uopšte loše. Ređala su se tu razna imena, koja su me budila što kao čovjeka tako i kao komunistu, većina njih je ostala zabilježena i kod većine vas, da ne idem ponaosob zvučalo bi kao reklama za mrtvace.
Jedno jutro me je zateklo sa informacijom koja me baš pogodila, bio je mrtav Dejvid Bovi, neko koga sam cijenio baš, svakom segmentu njegovih djelatnosti, znam ja to stanje nazvati i sjebanost, ipak bio je to moj omiljeni svašta, mislim nije jedini, ali jedan od mojih najvećih. Pustih jednu, pustih drugu, krenu to jutro svojim poslom, kao da ja ne moram ni jesti(a i ne moram, precijenjeno) i nisam, šta da se radi dođem i do drugih koji su otputovali te godine, padne mi misao na pamet, ko su njihovi nasljednici, ne misleći pri tome na novac, pošto on nije ni bitan.
Skontah da Bovi, Koen... nemaju nasljednika, ako ćemo dalje može do beskonačnosti, Tesla, Leonardo, Mikelanđelo, Kafka, Tolkin... sve poznati i priznati ljudi svoga vremena.
Vratim se na danas i do čega dođem, a dođem do najpoznatijih danas, možda sam isključiv, možda ne poznajem situaciju, ali umjesto jednog Pikasa imamo Makrona, umjesto Getea imamo Merkelovu, Tesle Vučića... Šta se zbilo sa ljudima, da li smo smekšali, zaboravili ŠTA???

Star Wars ili kako sam zaboravio ili počeo da gledam sapunice

 

Nekada davno...

Dugo razmišljam o ovome, ma i nije neka pamet, uglavnom Džordž Lukas je snimio prvu sapunicu ikada. U stvari sam obmanut Tamnom stranom od početka, jbg dešava se i najboljim, a ja se ni ne smatram jednim, tako da je skoro pa svejedno!
Nisam shvatao ljude koji vole, gledaju, kontaju sapunice, i zatekao se da sam ja taj koji gleda jednu 40. godina. Svi elementi su bili tu od prvog djela, čak ni prvi dio nije bio prvi nego četvrti, te izgubljeni zli otac, koji je možda to, a možda i nije, i tako u nedogled, pa do spektakularnog pojavljivanja najnovijeg oca, koji citavo vrijeme skoro da i ne postoji.
Od naučne fantastike skontah da ništa nisam vidio, jedino fantastiku no ni ona nije bila nešto spektakularna, obična priča o mladom junaku i njegovom učitelju, ali bilo je fino voziti se u Milenijumskom Sokolu.

No šta da se radi već sam zajeban, pa sam to i prihvatio koliko to djelovalo poražavajuće. Da ne budem na kraj srca uživao sam godinama i još ću, no ne i samo ovu, ima tu dosta njih koje su se u međuvremenu pojavile i naravno ne mislim na one baš sapunice, ima tu i zanimljivih naslova, ali se ispostavilo da su sve to ipak samo sapunice.

 

Idemo da čistimo govana (ako nam sad i to dopuste)...